DRAGAN MARINKOVIĆ MACA JASNO PORUČIO ŠTA JE PO “NACIONALNOSTI”: Ovo će ZATEĆI svakog, NISMO SE NADALI!

Prvo čega se sećam u životu jeste nešto vlažno, mračno, i kako se hvatam za nešto i vičem: “Drži se, Dragane, ovakvi se retko rađaju!” Eto ti! Pa mora se život okrenuti na šalu, kako drugačije?! Kad me već pitaš čega se prvo sećam. Eto toga! I tako ti ja ugledah svetlost dana jedne nedelje po podne, prelep prolećni dan, 17. marta ljeta gospodnjeg ’68. Ali bez obzira na to što sam rođen u Sarajevu, verovatno zbog tog proleća mrzim zimu, mrzim hladno vreme i molim boga za globalno otopljenje!

Drago mi je što sam rođen u Sarajevu. Imam nekako dvojaka osećanja, tata mi je iz Beograda, mama iz Sarajeva. E, jedino kome zavidim jeste jedan drug, on je bio treći asistent režije kad sam snimao jedan film u Italiji, njemu je mama iz Rima, a tata iz Londona. On je, eto, malo bolja kombinacija, ja sam vicešampion što se gradova tiče.

Moji su, inače, sa Zlatibora, selo Ravne, Marinkovići, odatle su moja baba Božana i deda Ranko; deda je bio prvi oficir uz kralja i on je ’41. zapalio u London uz kralja i nikad se više nije uspeo vratiti. Umro je u Londonu. Stari je ostao u Beogradu, studirao, radio… Bio je arhitekta i onda je upoznao moju mamu u Sarajevu, tako da sam ti ja tu gde jesam. Baba Božana se vratila na Zlatibor, a stari je ostao, putovao po bivšoj Jugi i naleteo na moju staru.

I to moje prelepo odrastanje… bio sam uvek na relaciji Sarajevo – Beograd, tako da sam tako i odrastao. Ali Sarajevo je metafora. Dobro je odrasti tamo, pogotovo ako se baviš poslom kojim se ja bavim, jer tamo nema zvezda; mislim, bilo kojim javnim poslom da se baviš, jer tamo kod nas ili si raja ili si papak. Nema toga, popularan si, poznat, pa sad kao, svi ćemo da ti titramo; to kad odeš kući pa glumi zvezdu. To je dobro za odrastanje, jer nema foliranja, tu si i uvek si znaš gde si i šta si. Meša Selimović je to napisao, postoje tarabe i kome god je glava iznad tarabe ide – hop i to je to.

Ja nisam ni titoista niti komunista, ali jesam jugović, tako ja percipiram i danas ovaj prostor; pričamo istim jezikom, smejemo se manje-više svi istim vicevima i slušamo istu muziku i to što je jednom neko rekao da će biti komad papira koji se zove pasoš, putovnica, soška, šara, to nije moj problem. Ja se osećam isto i u Splitu, Zagrebu, Ptuju i kraj Vardara i tu opstajem i tu sam rođen i žao mi je što se ne mogu potpisati kao SFRJ, ne možeš reći da si rođen tu, nije to jedan grad.

Add Comment